Planetarne granice i održivost

Naš je planet doživio mnoga razdoblja značajnih promjena svojeg okoliša, međutim u zadnjih desetak tisuća godina je on bio iznimno stabilan. Tu geološku interglacijalnu eru s toplom i neobično stabilnom klimom koja je omogućila razvoj civilizacije, rast populacije, pojavu poljoprivrede i razvoj ljudske kulture poznajemo kao Holocen. Spomenuta stabilnost je ugrožena obzirom da s Industrijskom revolucijom započinje nova geološka epoha Antropocen u kojem su ljudske aktivnosti postale moćan pokretač globalne promjene okoliša.

Godine 2009. je skupina znanstvenika predvođena direktorom Štokholmskog centra rezilijentnosti prionula kolaborativnom istraživačkom naporu definiranja ključnih procesa i globalnih graničnih uvjeta koji bi osigurali da planet ostane u stabilnom stanju kao što je to bilo u eri Holocena.

Predložen je tom prilikom okvir koji se temelji na devet planetarnih granica koje definiraju siguran prostor za čovječanstvo, njegov razvoj i napredovanje tijekom narednih generacija. To su (1) klimatske promjene, (2) gubitak bioraznolikosti, (3) ciklus dušika i fosfora, (4) trošenje stratosferskog ozona, (5) zakiseljavanje mora, (6) potrošnja slatke vode, (7) promjena korištenja zemljišta, (8) unošenje aerosola u atmosferu i (9) kemijsko onečišćenje. Ovaj koncept je donio novinu u odnosu na poimanje okoliša, gospodarstva i društva kao tri stupa održivog razvoja, pa se održivi razvoj prema opisanom tumačenju može odvijati samo unutar okruženja određenog prirodnim granicama čije prekoračenje povećava rizik nastajanja naglih i nepovratnih okolišnih promjena velikih razmjera.

Predloženi okvir je tijekom vremena više puta revidiran, da bi 2023. godine svih devet procesa koji reguliraju stabilnost i rezilijentnost sustava Zemlje, bilo kvantificirano i utvrđeno da je šest granica već prekoračeno, te da se pritisak pojačava na sve granične procese osim na trošenje ozona, o čemu je međunarodna zajednica uspjela postići dogovor u okviru Montrealskog protokola finaliziranog 1987. godine. Zakiseljavanje oceana uzrokovanog apsorpcijom ugljičnog dioksida iz atmosfere dostiže planetarnu granicu. Unošenje aerosola kao što je primjerice pustinjska prašina ili čađa od šumskih požara regionalno već prelazi granicu. Granica integriteta biosfere ili genetske raznolikosti je prekoračena krajem 19. stoljeća. Kontrolne varijable globalnog zatopljenja, a to su koncentracija ugljičnog dioksida i antropogeni efektivni utjecaj poremećaja bilance zračenja su također izvan prostora sigurnosti. Isto vrijedi za unošenje u Zemljin sustav sintetičkih kemikalija i tvari bez adekvatnog sigurnosnog ispitivanja, primjerice mikroplastike, endokrinih disruptora, organskih onečišćivala, genetski modificiranih organizama, uz ljudske intervencije u evolucijske procese. Prekoračenje potrošnje vode u kojem se razmatra cjelokupan vodeni ciklus koji uključuje plavu vodu (površinska i podzemna voda) i zelenu vodu (vlaga tla u zoni korijenja) se prema novijim istraživanjima dogodilo još prije stotinjak godina. Prekoračena je nadalje granica korištenja zemljišta za koje je kontrolna varijabla preostali šumski pokrov u usporedbi s potencijalnom površinom šume u Holcenu, te biogeokemijski tokovi koji odražavaju antropogeni poremećaj globalnih ciklusa dušika i fosfora prvenstveno zbog poljoprivrede i industrije i njihovog ispuštanja na tlo i u oceane.

Znanstveni uvid u planetarne granice treba potaknuti čovječanstvo na inovacije prema budućnosti u kojoj je stabilnost planetarnog sustava očuvana i osigurana.

Prof. dr. sc. Lidija Runko Luttenberger, dipl.ing., Sveučilište u Rijeci, Studij politehnike