Zakon o tržištu toplinske energije i obveza ugradnje razdjelnika

Hrvatska je, u skladu s europskim pravom prilagodila Zakon o tržištu toplinske energije kojim je uvedena obveza ugradnje uređaja za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije (razdjelnik). S obzirom na značaj koje unapređenje energetske učinkovitosti ima te na činjenicu da se vrlo teško može govoriti o sveukupnoj ocjeni isplativosti ugradnje razdjelnika, izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul s Katedre za građansko postupovno pravo i voditelj Pravne klinike, Pravni fakultet u Rijeci, analizira kako primjene prethodno navedenih, a zakonski nedovoljno riješenih, odnosno neriješenih pitanja, ukazuju na značajan razmjer podnormiranosti u analiziranom segmentu zakonskog okvira obveze ugradnje razdjelnika, ukazujući da je nužno staviti izvan snage ili pažljivije urediti pitanje regulacije razdjelnika.

Zašto je ova rasprava bitna

Studije pokazuju kako se u Hrvatskoj kao i u cijeloj Europskoj uniji gotovo 50% konačne potrošnje energije upotrebljava za grijanje i hlađenje, od čega 80% u zgradama. Europa nastoji na različite načine reducirati emisije štetnih plinova i usporiti klimatske promjene, a za to je ključan sektor energetike. Zbog velike i rastuće potrošnje energije u stambenim i nestambenim zgradama, od strane EU energetska učinkovitost u segmentu zgradarstva je prepoznata kao područje sa značajnim potencijalom za smanjenje ukupne potrošnje energije, što je i djelomično napravljeno kroz europske i nacionalne strateške ciljeve, pa posljedično i posebne propise. No, prostor koji ovdje imamo, ne dopušta detaljnu raščlambu ove problematike, pa smo prinuđeni ograničiti se isključivo na neka od pitanja.

Koja su pravna vrela za ugradnju razdjelnika

Koliko god je točno da će u najvećem broju slučajeva biti lako i već prima facie odrediti koja je pravna norma opća ili generalna, a koja posebna ili specijalna, to nije uvijek tako. Iako (načelno) Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZOV) ima položaj općeg zakona prema Zakonu o tržištu toplinske energije (dalje: ZTTE), kao specijalnom, nije baš moguće isključiti slučajeve kada će baš na primjeru tih dvaju zakona zaključak možda biti obrnut ili barem bitno različit. Naime, Zakon o energiji kao lex generalis propis za energetski sektor, uređuje pitanja, odnose i pravne institute koji su od zajedničkog interesa za sve energetske djelatnosti ili koji su vezani za više oblika energije.

Pitanja vezana za područje regulacije električne energije, plina, nafte i naftnih derivata, toplinske energije te obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti uređuju se posebnim zakonima. U tom kontekstu ZTTE je lex specialis propis koji uređuje mjere za sigurnu i pouzdanu opskrbu toplinskom energijom, toplinske sustave za korištenje toplinske energije za grijanje i hlađenje, uvjete dobivanja koncesije za distribuciju toplinske energije, odnosno koncesije za izgradnju distributivne mreže, pravila i mjere za sigurnu i pouzdanu djelatnost proizvodnje, distribucije i opskrbe toplinskom energijom u toplinskim sustavima i mjere za postizanje energetske učinkovitosti u toplinskim sustavima.

Budući da svi navedeni propisi zadiru u (su)vlasničke odnose svakako je bitan ZOV kao opći, dakle lex generalis propis, a pritom treba imati na umu kako je to jedan od najkompleksnijih zakona u hrvatskom pravnom poretku i njegova je unutarnja struktura kao i priroda predmeta koji uređuje iznimno osjetljiva. Riječ je o sistemskom organskom zakonu koji se odlikuje izrazitom unutarnjom povezanošću i interakcijom svojih odredbi. Stoga kad nastane potreba rješavanja problema u tumačenju – kriterij nad kriterijima jest kriterij pravednosti. No, kako ZTTE u pozitivni pravni poredak prenosi niz direktiva, pravni i institucionalni okvir ZTTE-a pretežitim je dijelom posljedica recepcije europskih normi pripadajućeg područja. Iako su navedene direktive važni pravni akti u skladu s kojima države članice, dakle i RH, moraju prilagoditi sadržaj nacionalnih zakonodavstava, Direktiva o energetskoj učinkovitosti, u dijelu koji definira obvezu uvođenja razdjelnika, prenesena u nacionalno zakonodavstvo kroz ZTTE, zahtijeva promjenu postojećeg sustava na sustav koji omogućavanjem individualnog uvida u potrošnju potiče racionalniju potrošnju i promjenu navika stanara u pogledu reguliranja unutarnje temperature stana.

Cijela kolumna dostupna je za čitanje u 8. broju časopisa PRAVA klima.